Oni nemaju slušalice na ušima, oni imaju ritam negde drugde – valjda u grudima…
Beograd je grad koji se nalazi na obalama dveju reka i kako se Sava i Dunav po svojoj prirodi razlikuju, tako i Beograd obiluje različitostima. Očekuje se da je Beograd ravan, a on je u stvari brdovit; to je kopneni grad sa najdužom obalom i ravničarska metropola koja ima dve planine. U Beogradu se preplelo bezbroj kultura kroz istoriju, pa je Beograd i zapadni i orijentalni… Beograd je hladan i snežan zimi, ali i tropski vreo tokom letnjih meseci; on zna da bude beo i veseo u rano proleće, ali i siv i melanholičan kada dođe jesen i nekako – kao da je živ – ima svoje trenutke… Beograd je miran i pitom dok se sunce budi ogledajući se u njegovim rekama, ali i divalj i razuzdan u besanim noćima koje garantuju dobar provod.
Ljudi svih generacija, iz različitih delova sveta u Beogradu pronalaze ritam koji im savršeno odgovara – bilo da žele da se opuste ili da se dobro provedu. Beograd se večito kreće i menja i kao da mu svi ti ljudi koji ga posećuju, koji kroz njega prolaze ili ga nastanjuju, daju puls i čine ga neobično živim za jedan grad na Balkanu. Taj ritam Beograda je kontraverzan kao i sam Beograd – on je rastrzan između narodnjaka i zabavnjaka ili stoji na tankoj liniji koja razdvaja starogradske pesme anonimnih kafanskih umetnika i virtuzno izvedena klasična dela velikih svetskih zvezda koje gostuju u njegovim koncertnim dvoranama.
U Beogradu je svaka muzika dobrodošla i podjednako se poštuje retro i tradicija, naročito rok scena koja je gradu dala poseban epitet avangardne elite “novog talasa” o kojoj se i danas priča. U Beogradu, svaki ritam „pogađa“, svaka nota „pomera“ i „dira u srce“, kao da su i zvuk i emocija nekim čudom pojačani „do daske“. Beograd ima ritam uličnih svirača i popularnih DJ – eva, čiji su instrumenti suštinski različiti i ni po čemu slični, ali koji crpe istu energiju – energiju grada koji život pretvara u umetnost.
Beograđane ćete lako prepoznati – to su oni ljudi koji bez obzira da na vrstu muzike, ispod stola tupkaju nogom i lupkajući prstima po kolenu daju ritam; to su oni likovi koji ne zastanu kraj uličnih svirača, ali se smeju očima i usnama sriču stihove pesme koja ih je upravo „pogodila“; to su oni koji se tiskaju na trećoj galeriji Narodnog pozorišta ili ispred Kolarca i traže kartu više za neki rok koncert; oni koji ne slušaju narodnjake, ali znaju sve pesme u kafanama; to su oni koji vole beogradska jutra, ali jedva čekaju da padne veče; oni koji imaju „mesta“ na koja godinama izlaze, ali znaju sve novo što se otvorilo… Oni nemaju slušalice na ušima, oni imaju ritam negde drugde – valjda u grudima…
Beograd ima neodoljiv ritam – najčešće ćete ga čuti u noćnom tramvaju, dok prelazite most između starog i novog dela grada, a gotovo uvek je u tonalitetu koji pravi košava dok se zavlači u jednosmerne ulice Zemuna i Starog grada… On pomalo podseća na cvrkut dživdžana što se tiskaju u žbunju u poznu jesen, mada liči i na ciku dece što uživaju na Adi tokom leta… Ritam Beograda je pucanje leda na Dunavu, od kojeg se uznemiri jato galebova koji su tu ko zna odakle došli – da ostanu.
by Miljana Marinko & Dejan Veselinov